Psalmi 139

1 Gospode! ti me kuÅ¡aÅ¡ i znaÅ¡. 2 Ti znaÅ¡ kad sjedem i kad ustanem; ti znaÅ¡ pomisli moje izdaleka; 3 Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiÅ¡. 4 JoÅ¡ nema rijeèi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, veæ sve znaÅ¡. 5 Sastrag i sprijed ti si me zaklonio, i stavio na me ruku svoju. 6 Ãudno je za me znanje tvoje, visoko, ne mogu da ga dokuèim. 7 Kuda bih otiÅ¡ao od duha tvojega, i od lica tvojega kuda bih utekao? 8 Da izaðem na nebo, ti si ondje. Da siðem u pakao, ondje si. 9 Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora: 10 I ondje æe me ruka tvoja voditi, i držati me desnica tvoja. 11 Da reèem: da ako me mrak sakrije; ali je i noæ kao vidjelo oko mene. 12 Ni mrak neæe zamraèiti od tebe, i noæ je svijetla kao dan: mrak je kao vidjelo. 13 Jer si ti stvorio Å¡to je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje. 14 Hvalim te, Å¡to sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duÅ¡a moja to zna dobro. 15 Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj. 16 Zametak moj vidjeÅ¡e oèi tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad ih joÅ¡ nije bilo nijednoga. 17 Kako su mi nedokuèljive pomisli tvoje, Bože! Kako im je velik broj! 18 Da ih brojim, viÅ¡e ih je nego pijeska. Kad se probudim, joÅ¡ sam s tobom. 19 Da hoæeÅ¡, Bože, ubiti bezbožnika! Krvopije, idite od mene. 20 Oni govore ružno na tebe; uzimaju ime tvoje uzalud neprijatelji tvoji. 21 Zar da ne mrzim na one, koji na te mrze, Gospode, i da se ne gadim na one koji ustaju na tebe? 22 Punom mrzošæu mrzim na njih; neprijatelji su mi. 23 OkuÅ¡aj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje. 24 I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vjeèni.